[Homepage/marchione/homepage/neu/marchione/_private/navkultura.htm]

KULTURA [Homepage/marchione/homepage/neu/marchione/_private/datum.htm]
http://www.slobodnadalmacija.net/20000317/kultura.htm (original article on the web)


RAZGOVOR: CARLO MARCHIONE , JEDAN OD VODEĆIH
SVJETSKIH GITARISTA MLAĐE GENERACIJE

Glazba mi je na prvom
i posljednjem mjestu

Svaki svoj nastup shvaćam ozbiljno i nastojim što bolje interpretirati ono što sviram. Volim kad je glazba tiha, profinjena, kada ide uzlaznim putem do svoje kulminacije, a paralelno s tim da publika u sebi gradi emocije i osjeti glazbu — Gitarist ne smije imati tremu. Još kao dijete volio sam nastupati pred publikom, pa sam se ispraksirao. Kada bih mislio o bilo čemu drugom dok sviram, i te kako bi se osjetilo. Stoga glazba treba biti na prvom i posljednjem mjestu

Piše: Merien JELAČA


Carlo MARCHIONE: Koliko sam vidio, u Splitu su profesori gitare jako dobri, ali sami učenici su vrlo muzikalni — to im je jednostavno u krvi      Snimio: Tom DUBRAVEC Proteklih dana, u organizaciji Glazbene škole Josipa Hatzea, u Splitu je gostovao jedan od vodećih svjetskih gitarista mlađe generacije trideset petogodišnji Rimljanin Carlo Marchione koji je održao dvodnevni majstorski seminar za učenike i studente glazbe. Svoj posjet Splitu i Hrvatskoj okončao je uspješnim solističkim koncertom u HNK gdje je predstavio svoj iznimni glazbeni talent.
— Jeste li zadovoljni održanim seminarom, kao i znanjem hrvatskih studenata?
Osim što sudjelujem u radu međunarodnih glazbenih žirija, održavam seminare u većini europskih zemalja i evo sad prvi put u Hrvatskoj. Seminar koji sam održao me vrlo obradovao upravo zbog čak tridesetak učenika, mladih gitarista koji su bili veoma koncentrirani i puni entuzijazma što me iznenadilo. Posljednjih godina podučavam u njemačkom Leipzigu gdje studenti dolaze na satove samo da bi slušali. Ne žele ništa naučiti, nego se žele samo pokazati. To vam je kao kad netko na satove glume dođe s djecom, a netko s Shakespeareovim komadom ispod ruke! Ovdje u Splitu to nije bio slučaj. Koliko sam vidio, kod vas su profesori jako dobri, ali sami učenici su vrlo muzikalni — to im je jednostavno u krvi. Čak i kad učenik ne bi svirao onako kako bi trebao, ne bih ga mogao prekidati jer ispod svega se krila senzibilna muzikalnost što je zaista divno.
— Koju glazbu obrađujete na svojim seminarima?
Nemam preference, zaista. Ali isto tako ne volim kad student svira komad koji vježba posljednje tri godine u školi. Problem je što ga ne može bolje odsvirati jer ga je previše vježbao, te ga više i ne osjeća. Inače, na svojim seminarima podučavam sve od barokne, latinskoameričke glazbe, do moderne glazbe.
— Često nastupate po Europi, uključujući i dvoranu Instituta Čajkovski u Moskvi, dvoranu Petrogradske filharmonije, te dvoranu Berlinske filharmonije. Kakva su iskustva s tih nastupa?
Prije sam dosta češće nastupao na raznim natjecanjima, kao solist u različitim komornim sastavima, ali sad ne jer mnogo radim u žirijima festivala glazbe, a također pratim svoje učenike na koncertima. Priznajem da su me pomalo zamorili koncerti koji su jako korisni za recimo građenje karijere, posebice kad se radi o glasovitim dvoranama, ali to je uistinu sporedno u životu. Ipak, svaki svoj nastup shvaćam ozbiljno i nastojim što bolje interpretirati ono što sviram. Volim kad je glazba tiha, profinjena, kada ide uzlaznim putem do svoje kulminacije, a paralelno s tim da publika u sebi gradi emocije i osjeti glazbu.
— Koji skladatelji su najviše zastupljeni u vašem koncertnom repertoaru?
Pa ja sviram sve što volim, a volim gotovo sve! Koncertni program sastoji se od klasične, ali i moderne glazbe, a ja se trudim svirati komad na nešto drukčiji način. Ne zato što želim biti poseban, nego zato što želim da glazba zvuči što bolje. Može se reći da tako istražujem. Volim Georgea Phillipa Telemanna, a objavio sam i CD na njegovu glazbu Dvanaest fantazija za violine. Kada sam nedavno na koncertu svirao posve drukčiju gitarsku verziju, kritika me napadala, no ja sam samo eksperimentirao kao i uvijek. Opet s druge strane nastojim se držati originalnih klavirskih verzija kod skladbi koje sviram jer smatram da su kroz razne aranžmane i obrade izgubile svoju izvornost. Sviram djela Simona Iamarellija, talijanskoga kompozitora i naravno Carla Domeniconija, te Maura Giulianija i njegovu Rossinianu — kad to sviram, osjećam pravi vatromet zbog njene prpošnosti!
— Jeste li se možda okušali u skladanju vlastite glazbe?
Ne, ali volim aranžirati glazbu, te katkad radim u izdavačkim projektima. Mislim da to dobro radim, ali skladanje — za to nemam vremena, a ni talenta. Kada sam s deset godina počeo svirati gitaru, često sam izmišljao svoje pjesme, ali to su svi radili kao djeca.
— Slijedite li neke uzore u glazbi?
Ne, samo u nogometu! Šalim se, ali zbilja nemam uzora. Čudno je to, bio sam nestašno dijete bez idola koje nije znalo što bi sa sobom. Shvatio sam da trebam tražiti sebe i graditi svoj stil. Međutim, prije nekoliko godina otkrio sam, nazovimo je, filozofiju glazbenika Nicholasa Arnacoura koji je pokušao svirati onako kako su svirali Mozart ili Bach dok su skladali. Upravo to vraćanje izvornosti me posebno zanima jer smatram da je glazba najljepša ako se svira u orginalnoj verziji.
— Gitara je jedan specifičan instrument. O čemu razmišljate dok svirate gitaru?
O glazbi i opet o glazbi. Gitarist ne smije imati tremu. Još kao dijete volio sam nastupati pred publikom pa sam se ispraksirao. Kada bih mislio o bilo čemu drugom dok sviram, i te kako bi se osjetilo. Stoga glazba treba biti na prvom i posljednjem mjestu.

[Homepage/marchione/homepage/neu/marchione/_private/kraj.htm] [ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]